Prije nego krenem s pričom o mom prvom kušanju vina, moram napisati citat na koji sam nedavno nabasala i koji me nasmijao: „Ne znam zašto to nazivaju “kušanjem vina”. Nakon dvije čaše više se ništa ne može okusiti.“ Savršen opis za sve koji prilikom degustacije popiju sve što degustiraju, ali ne i posve točan. Okusi se itekako mogu razaznati čak i nakon puno više od dvije čaše. Živi sam dokaz tomu jer sam ‘svoje vino’ otkrila tek na samom kraju kušanja na kojem sam revno iz pristojnosti i neznanja sve pila. Kako sam kušala tada, priznajem, kušam i sada 🙂

Prije prve prave degustacije, nisam bila nekakva vinopija, apsolutno se nisam razumjela u vina. Popila bih tu i tamo koju čašu, obično kada bi me netko ponudio. Negdje u nekom trenutku, za oko i okusne pupoljke zapeo mi je merlot. Ne sjećam se više kako, ali poslužio je svrsi, bio mi je dovoljno ukusan i mogla sam reći da imam to jedno vino koje uvijek pijem. Tada sam bila nešto mlađa i još sam imala potrebu ostavljati dojam da znam što radim, što volim ili ne volim i da se razumijem u svašta pa i vina. Ma što vina, cijelu enologiju. Što da vam kažem, bilo je bitno imati stav.

Također sam u to vrijeme započinjala sa svojevrsnim skupljanjem iskustava svega što bi se moglo doživjeti, raditi i ponuditi u turističkom smislu u Slavoniji i Baranji. Tada su se već dobrano u svijetu, ali i kod nas, kreirale ture i izleti s naglaskom na gastronomiju i enologiju, a ja sam prilično entuzijastično vidjela gomilu potencijala u svom rodnom kraju.

Moje je srce od djetinjstva vezano uz Baranju

Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća, obitelj i ja smo ljeta provodili u malom baranjskom selu smještenom uz Dunav. Pedesetak kilometara udaljena od mog rodnog grada Osijeka, Batina je bila naše ‘more’.

Do Batine smo putovali autobusom, što je svakako bio doživljaj svoje vrste. Preko Drave pa kroz baranjska sela, autobus je prolazio kroz Bilje, Vardarac, Kneževe Vinograde, Suzu, Zmajevac… Voljela sam tijekom vožnje kroz prozor promatrati krajolik kroz koji smo prolazili, ali i lokalce koji su se vozili u autobusu. Sve mi je to uvijek bilo zanimljivo i živopisno, no svo moje iskustvo vezano uz Baranju tada, zapravo je bilo vezano samo uz Batinu.

Splet životnih okolnosti odvojio me, a onda nakon puno godina ponovo i vratio u vilinsku zemlju, kako je moja mama voljela zvati Baranju. Motivirana da je istražim u turističko – doživljajnom smislu, krenula sam s istraživanjem njezinog potencijala. Kad god sam mogla, dolazila bih iz Dalmacije, gdje sada živim, u Osijek s nekim planom što posjetiti i doživjeti iz prve ruke.

Jedne prekrasne jesenske subote malo sam ‘uzurpirala’ brata od supruge i djece. Bila sam istinski sretna što ćemo kao nekada kada smo bili djeca opet dan provesti u Baranji. Imala sam u planu obići nekoliko turističkih lokacija te sam bila prilično tvrdoglava pronaći i merlot nekog lokalnog vinara ili čak po prvi puta otići na „wine tasting“. Kao što sam već napisala, tada nisam znala puno o vinima, a kamoli o vinskim regijama i njihovim sortama. Ruku na srce, bila sam na sreću potpuna neznalica. Zašto na sreću? Zato što me to neznanje odvelo ravno u ruke obitelji Kolar.

I tako sam tog lijepog dana u studenom, uživala družeći se s bratom, posjećujući baranjska imanja, sve se nadajući da ću na kraju pronaći vinski podrum koji će biti otvoren (i imati merlot u prodaji). Malo smo cunjali okolo, pokušavajući pronaći mjesta koje je predlagao Google i taman kad sam pomislila da bi bilo bolje odustati od potrage i pronaći restoran za ručak, na malom uzvišenju ugledala sam kuću s natpisom KOLAR OBITELJSKI PODRUM. S obzirom na to da su vrata bila otvorena odlučili smo okušati sreću tamo. Ušli smo u lijepo uređenu kuću gdje nas je dočekao ugodan ambijent i vina poredana na stolu. Prva osoba koju smo sreli bio je nasmijan mlad čovjek, a odmah za njim pojavio se i gospodin Kolar, alfa i omega vinarije. Moram priznati da mi je još uvijek prilično neugodno kad se sjetim kako sam izgledala, odnosno zvučala s onim svojim ‘stavom’, govoreći kako bih voljela kupiti merlot jer je to jedino vino koje pijem i kako me niš’ drugo ne zanima. Naravno, moja glupost nije završila samo na toj izjavi, dodala sam još da baš i ne volim bijelo vino!!

Početak kraja u vinskom podrumu Kolar

I to je bilo to! To je bio KRAJ moje slijepe ljubavi prema merlotu jer mi je gosp. Kolar osobno predstavio druga vina i ‘otvorio oči’ osobito po pitanju bijelih vina. Ali, ček’, ček’, ček’! Malo sam ubrzala priču. Kada sam jasno i glasno izgovorila tu famoznu rečenicu da ne volim bijelo vino, gosp. Kolar ostao je smiren. Nije se zgražao, nije komentirao, niti se počeo raspravljati uvrijeđen mojim stavom. Samo se nasmiješio na način na koji se smiješe mudri ljudi, pokazao kažiprstom da ga pratimo i odveo nas u podrum.

Do tada sam ispijanje bilo kojeg alkoholnog pića pa tako i vina, uglavnom povezivala s opijanjem.  Sada znam da se svakome može dogoditi da se nacrvcka, osobito kad se opusti uz dobro vino, hranu i društvo. Meni se dogodilo par puta 😉 No, priča o vinu ipak ne bi trebala biti vezana uz opijanje jer poanta nije u opijanju. Naroljati se zna i može svatko, ali ne zna baš svatko uživati, a ni stati kad treba i podvući granicu između užitka i oblokavanja. Ne zaboravimo da iza vina stoji čitava jedna znanost. Trenutak kada sam kročila u podrum Kolarevih bio je trenutak koji je izgledao kao da sam kročila u neku drugu dimenziju. Na neki način to je i bio, bar za mene, ulazak u jedan posve novi svijet. Svijet vina. Susret s gospodinom Kolarom, kušanje njihovog vina i priče kroz koje me je nenametljivo podučavao zapravo su promijenili moje stavove. I to iz temelja.

Kušanje vina obitelji Kolar

Bila sam fascinirana njegovom pričom i načinom na koji je pričao o uzgoju vinove loze, proizvodnji njihovog vina, sortama… Takvi trenuci uvijek nekako začaraju, trenuci su to u kojima svjedočiš nečijoj ljubavi prema onome što radi. Polako, ali sigurno sam tijekom kušanja graševine, chardonnaya, zelenog silvanca, rosea, potpuno zaboravila na merlot i svoju tvrdnju da ne volim bijela vina. Na kraju obilaska došli smo do bijelog i sivog pinota. Gospodin Kolar bijeli je pinot nazvao djetetom, a sivi tatom. I to je bio trenutak kada sam se beznadno zaljubila u tatu, odnosno sivi pinot pa sam prilično razdragana od degustacije svih prethodnih vina izjavila: “Pronašla sam muškarca svog života!” 🙂

Od toga dana i tog kušanja vina u ljubavi sam sa sivim pinotom i obitelji Kolar. S vremenom sam upoznala i Kolareve dame: suprugu Ilonu i kćeri Sibilu i Kingu, podjednako značajne u obiteljskom poslu.

Kolareve, njihove podrume i vinograd naći ćete u Suzi. Imaju dugu tradiciju proizvodnje vina. Vino se čuva u nekoliko posebnih podruma – gatora koje su njihovi preci iskopali u strmom zidu lesa prije stotinjak godina. Temperatura u ovim podrumima ostaje ista tijekom cijele godine od 12-14 ° C.